Udomiti antički kip je privilegija, ali i odgovornost, njegovo eksponiranje može nešto naglasiti, ali i sakriti, stoga definicija vizualnog identiteta Muzeja Apoksiomena kao kulturne reprezentante otoka Lošinja osim vremena zahtjeva i svojevrsni oprez. Promišljajući problematiku teme i prostornih okvira u kojima se nalazi Muzej Apoksiomena upustili smo se u stvaranje vizualnog identiteta kao mjesta, koncepta i projekta koji će formirati percepciju otoka Lošinja. Međutim, u procesu njegova razvijanja pojavile su se potencijalne zamke koje smo nužno htjeli izbjeći.

Naime, analizom uzroka oskudne percepcije pojedinih kulturno bogatih turističkih destinacija uvidjeli smo opasnost – u poimanju javnosti Apoksiomen i Lošinj mogli bi postati istoznačnica, kao što su to postali Bilbao i Guggenheim muzej ili Kopenhagen i kip Male sirene – što je nedosljedno zahtjevu vizualnog identiteta Muzeja Apoksiomena, koji ima zadaću podržavati proces šireg traženja i usklađivanja novog identiteta otoka Lošinja s otkrićem Apoksiomena. Osim vizualne zamke registrirali smo i pogrešnu primjenu izražajnih sredstava u javnoj komunikaciji o karakteristikama otoka Lošinja, pa se tako konfekcijski govor o ljepoti otoka počeo podrazumijevati kao dio turističkog žargona, kao da se radi o ultimativnom viđenju zatečene ljepote. Takav verbalni pristup ne korespondira sa značajem Muzeja Apoksiomena i podnebljem u kojem se on nalazi te (na ograničavajući način) prijeti perspektivi njegovog razvoja.

Pomoću prethodnih primjera izveli smo zaključak kako učestali suvremeni simbolički sadržaji u turističkom marketingu, neovisno o mediju izražavanja, neadekvatno svjedoče istinitost izvorne ljepote destinacije ugrožavajući njen vrijedan kulturni sadržaj. Stoga, osjetili smo izazov odolijevanja direktnom simboličkom prikazu arhitektonskog sklopa i njegovog glavnog eksponata kao vizualnog identiteta Muzeja Apoksiomena. Zbog toga je naša težnja bila pronaći rješenje koje će ne samo nadograditi vizualnu priču kompleksa Muzeja Apoksiomena, već i podupirati prezentaciju brojnih doživljajnih raznolikosti otoka. U početku stvaranja tražili smo širi pogled na zadani problem i novi moment u komunikaciji, a idealan odgovor na zadane okolnosti našli smo u dizajnu / oblikovanju kulture kao sveobuhvatnijem pristupu oblikovanja identiteta Muzeja Apoksiomena. Sukladno tomu, vizualni identitet Muzeja Apoksiomena i njegovu provedbu odredili smo kroz dvije faze:
→ prvom fazom artikuliramo primarni oblik, kao uvod u vizualni identitet i kao propis po kojemu će se izvoditi druga faza
→ u drugoj fazi sudjeluje lokalna zajednica, konstruirajući razvoj vlastite kulture iz koje će, kao posljedica tog razvoja, proizići suvremeni identitet koji reflektira Muzej Apoksiomena i otok Lošinj!

Odustajanjem od definiranja konzistentnog vizualnog identiteta želimo izbjeći socijalni proces trenutnog, a još manje prinudnog prihvaćanja nametnutog rješenja i uputiti poziv lokalnoj zajednici da se aktivno uključi u iznalaženje vlastitog identiteta putem kojeg će prezentirati sliku o sebi uz pomoć Muzeja Apoksiomena kao buduće žarišne kulturne točke u lokalnim i svjetskim okvirima. Naše rješenje žiteljima otoka Lošinja otvara mogućnost da javnim kreativnim mnijenjem odgovorno prezentiraju svoj makrosustav, dok će doseg njihove poruke ovisiti isključivo o njezinoj snazi i naporu uloženom u izražavanje vlastitog identiteta. Vjerujemo da ovakav pristup može Muzeju dati novu dimenziju postojanja, u čijem će se prostoru promišljati lokalne tradicije, razmjenjivati ideje te ih se demokratski ugovarati u svrhu budućeg kohezivnog kulturnog razvoja. Ovim opredjeljenjem ne nudimo možebitni projekt, već odrednice za socijalno stvaranje vizualnog identiteta koji će postepeno nastajati, a priručnik grafičkih standarda, koji držite u rukama, propisuje / naznačuje pravila stvaranja identiteta poput uputa za izvođenje kulture.

U formiranju početne točke vizualnog identiteta Muzeja Apoksiomena (tj. njegove prve faze) vodili smo se pretpostavkom da će se u skorom vremenu dogoditi inflacija raznolikih strategija reklamiranja kipa Apoksiomena u turističke svrhe, kao i njegova sveopća zastupljenost u vizualnim komunikacijama otoka Lošinja i širem regionalnom prostoru. Na temelju ovog zaključka prognoziramo potpunu banalizaciju njegova pojma i vrijednosti.

Nastojeći spasiti dignitet otkrivenog kipa te očuvati njegovu mističnost i povijesno-umjetničku auru, odlučili smo napustiti svaku praksu mimetičkog prikazivanja samoga kipa u kontekstu vizualnog identiteta Muzeja Apoksiomena, brižno čuvajući ljepotu kipa za iskustvo neposrednog doživljaja.

Premda će Apoksiomen postati najveća reklama otoka, osjetili smo potrebu za reprezentativnim očuvanjem konstantnih sastavnica otoka, a takav način vizualne komunikacije korespondira s originalnom autorskom interpretacijom otoka izraženom materijalno osjetilnim uređenjem izložbenog postava Muzeja Apoksiomena. Naša vodilja je misao da otok nije pronađen pronalaskom kipa te da važnost njegovog značaja mora biti ravnopravno ugrađena u vizualni identitet. Kako bismo naglasili doživljajne dimenzije Muzeja i njegova podneblja, formalistički promatrano, odlučili smo vizualni identitet graditi na apstrahiranim suptilno šifriranim fragmentima koji će asocijativno reklamirati muzej / otok, dok će inicijalni tipografski znak u prisutnosti fragmenta, poput pečata informativno označavati podrijetlo vizualnog sadržaja davajući mu autentičnost. Očišćen od svake figurativne simbolike, takav način vizualizacije ne samo da podržava originalni i koherentni koncept muzeja, već ga strukturalno nadograđuje predstavljajući (oblikom fragmenta) zorniju dimenziju otočne ljepote. Rezultat ovakvog promišljanja bila bi priprema lokalnog stanovništva za proces postepene deikonizacije kulturne reprezentacije otoka Lošinja, što bi postao narativni iskorak u prikazivačkoj praksi mediteranskih kultura. Motivacija na apstraktno razmišljanje preduvjet je prikazivanja svih različitosti otoka Lošinja o kojoj se biranim riječima priča.

U okolnostima praktične primjene, kada predloženi identitet postane podvrgnut uvjetima kratke selektivne pažnje, svojom vizualnom informacijom komunicirat će mistični (naoko poznati) prikaz koji će buditi sinesteziju u promatraču, provocirati znatiželju i poticati na istraživanje i pronalazak Muzeja antičke skulpture, a nagrada za taj trud bit će spokojni susret s očaravajućom helenističkom skulpturom. Dodatna dimenzija predloženog identiteta sastoji se u prepoznavanju doživljenih elemenata Muzeja i otoka u apstrahiranim fragmentima i po povratku u vlastiti dom. Konačno, ovakve vizualizacije identiteta Muzeja Apoksiomena pretpostavka su za višeslojno iščitavanje arhitekture muzeja, postajući asocijativna karta daljnjeg turističkog interesa za lokalne vrijednosti i znamenitosti.